Vreme čitanja: 6 minuta | Poslednje ažurirano: maj 2026.
Parentifikacija: šta je, koje vrste postoje i koje su posledice
Parentifikacija ne počinje onog trenutka kada dete preuzme odgovornost — počinje mnogo ranije, kada nauči da tuđe emocije, potrebe i problemi imaju prednost nad njegovim sopstvenim detinjstvom. Takva deca često deluju zrelo i snalažljivo, ali iza te prerane zrelosti stoji osećaj da moraju biti oslonac drugima, premda sami nemaju oslonac.
Ovakvo ponašanje okolina često doživljava kao razlog za divljenje. Međutim, posledice parentifikacije mogu biti dugotrajne i ozbiljne — i u adolescenciji i u odraslom dobu.
Parentifikacija ne uči dete samo odgovornosti, već i tome da sopstvene potrebe dolaze poslednje.
Šta je parentifikacija?
Parentifikacija je proces u kom dolazi do raspada porodičnih granica i zamene uloga roditelja i deteta. Roditelj stvara okruženje koje podstiče dete da pruža brigu njemu, čime održava ravnotežu porodice. Sam pojam potiče od engleske reči parent (roditelj) i opisuje proces u kom dete preuzima karakteristike i ulogu svog roditelja.
Dete koje prolazi kroz ovaj proces mora biti emocionalno dostupno nedostupnom roditelju. Takva situacija kod deteta stvara stanje hronične anksioznosti, jer ono ne zna da li će roditelj biti dobro ako dete ne bude tu da ga „spase”.
Zašto roditelji to rade svojoj deci?
Parentifikacija je oblik emocionalnog zanemarivanja u kom roditelj nesvesno prebacuje deo svojih emocionalnih potreba na dete. Umesto da bude izvor sigurnosti i podrške, roditelj od deteta traži razumevanje, pažnju ili emocionalni oslonac koji sam nije dobio tokom odrastanja.
Dete tada razvija pojačanu osetljivost na potrebe roditelja i oseća odgovornost za njihovu sreću, zdravlje ili emocionalno stanje. Često veruje da mora biti „spasilac” porodice — zbog čega prerano preuzima uloge i terete kojima se ne bi trebalo baviti u detinjstvu.
Vrste parentifikacije: emocionalna i instrumentalna
Psihološka literatura razlikuje dve vrste parentifikacije:
Instrumentalna parentifikacija — dete preuzima konkretne funkcije poput održavanja domaćinstva, kupovine namirnica ili brige o mlađoj braći i sestrama.
Emocionalna parentifikacija — dete preuzima brigu za emocionalne potrebe roditelja. U ovom obliku dete postaje ili:
- dete za koje je sve krivo (roditelji okrivljavanjem skreću fokus sa svojih problema),
- ili dete koje nikad ne pravi probleme i nema zahteve, te čuva mir i stabilnost u porodici.
Istraživanja pokazuju da su ćerke češće izložene emocionalnoj parentifikaciji, dok su sinovi češće izloženi instrumentalnoj.
Razlika: parentifikacija, parentalizacija i adultifikacija
Ova tri pojma se često mešaju, ali postoje važne razlike:
Parentifikacija — roditelj nesvesno zanemaruje detetove potrebe jer fokus stavlja na sopstvene. Dete je odgovorno za očuvanje odnosa s roditeljem.
Parentalizacija — dete povremeno preuzima instrumentalne uloge (pomoć u kući) u konkretnim okolnostima (siromaštvo, razvod, veća porodica), ali roditelji i dalje uvažavaju detetove potrebe i na njega gledaju kao na dete.
Adultifikacija — roditelji očekuju da dete što pre odraste i na njega gledaju kao na „malu odraslu osobu”. Zanemaruje se detetova potreba za sigurnošću i zaštitom.
Nisu sva tiha deca mirna. Neka su samo naučila da ne budu teret.
Posledice parentifikacije u adolescenciji
Adolescenti koji su bili izloženi narušenim porodičnim granicama pokazuju niz poteškoća:
- Niži nivo kompetentnosti u prijateljskim odnosima i odnosima s vršnjacima
- Veću socijalnu izolaciju i češće vršnjačko nasilje
- Impulsivnost, agresivnost, prkos prema autoritetu
- Rizična seksualna ponašanja i povećanu upotrebu alkohola
- Anksioznost i povlačenje, poremećaje ishrane i spavanja
- Mogućnost samopovređivanja i suicidalnog razmišljanja
- Niže samopoštovanje i depresivne simptome
Jedan od ključnih rezultata parentifikacije u ovom periodu je nemogućnost svesnog proživljavanja sopstvenih emocija — ljubomore, zavisti, ljutnje, osećanja napuštenosti i straha. Dete nema kome da te emocije poveri, nema ko da ga razume i podrži.
Posledice parentifikacije u odraslom dobu
Iskustvo parentifikacije ne nestaje s odrastanjem. Odrasle osobe s ovim iskustvom često se suočavaju s:
- Problemima mentalnog zdravlja (anksiozni poremećaji, poremećaji ličnosti, depresija)
- Poteškoćama u partnerskim i socijalnim odnosima
- Prekomenom brigom za druge i ugađanjem drugima na uštrb sopstvenih potreba
- Nepoverenjem, osećanjem srama i bezvrednosti
- Nerazvijenim roditeljskim veštinama i roditeljskim stavom prema partneru
- Zloupotrebom psihoaktivnih supstanci i poremećajima ishrane
Ovakvo ponašanje može voditi do sindroma varalice — stanja u kom odrasla osoba osećaj srama i bezvrednosti uprkos vidljivim uspesima. Više o tome možete pročitati u našem tekstu o sindromu varalice.
Pozitivne strane parentifikacije
Posledice parentifikacije zavise i od toga kako dete doživljava svoju ulogu.
Ukoliko dete svoju ulogu smatra vrednošću, ovaj proces može doprineti pozitivnoj samoevaluaciji. Neke od potencijalno pozitivnih strana su:
- Učenje uzajamne brige u porodici
- Razvoj odgovornosti i otpornosti
- Jačanje pozitivnih strategija suočavanja sa stresom
- Razvoj samoefikasnosti i regulacije emocija
Bez obzira na ove aspekte, krajnji ishod parentifikacije je — izgubljeno detinjstvo.
Kako prepoznati obrasce i potražiti podršku?
Prepoznavanje obrazaca parentifikacije nije traženje krivca. To je prilika da razumemo sebe s više nežnosti i manje krivice. Ako ste se pronašli u ovom tekstu — u poteškoćama s postavljanjem granica, u stalnoj potrebi da se brinete za druge ili u osećaju da vaše potrebe dolaze poslednje — to je znak da zaslužujete podršku.
Naš tim je tu da vam pomogne.
Obratite nam se — jer nam je stalo.
Autor: Radojka Mihajlović